Volim priče o hrani i volim čitati tekstove koji objašnjavaju povijest nekoga jela pa saznajem zašto se to jelo baš tako zove, gdje je i u kojim prilikama nastalo, kako se tada pripremalo a kako se to čini sada…
Većina svjetskih klasika poput Caesar salate, Sandwicha, jaja Benedict, Carpaccia, Sacher torte, za koje su svi čuli a većinu i probali, nose imena nekih ličnosti iz vremena u kojem su nastala, koji su ih osmislili ili za koje su ta jela bila kreirana.
Priče o jelima zanimljive su mi kao malome djetetu bajke, jer su to na neki način povijesne gastro bajke za odrasle. 🙂 Vraćaju u prošlost, saznajem mnogo više o razdoblju u kojem su jela kreirana, zamišljam sve te ličnosti i povežem se s jelom i prije nego ga krenem kreirati. Naravno, većina tih priča nikada nije potvrđena no znam da je istina nekako uvijek blizu, pa zato vjerujem svim verzijama.
Već duže vremena željela sam iskušati recept za jedan od svjetskih klasika i jedno od obožavanih jela među ljubiteljima mesa (evo me) a to je govedina Wellington.
TANJUR KOJI IMA PRIČU
Ovo jelo dobilo je ime po Arturu Wellesleyu, vojvodi od Wellingtona, koji je 1815. godine pobijedio Napoleona u Bitci kod Waterlooa i okončao njegovu vladavinu. Bio je to veliki trenutak za karizmatičnog vojskovođu koji je kasnije postao i premijer Britanije. Kažu da je veliki trenutak tražio i svečano jelo te je tako nastala govedina Wellington njemu u čast.
Proučavala sam recepte za beef Wellington i često naletjela na savjete da ga nije baš lako pripremiti obzirom da se meso zamotava u tijesto, da je teško pogoditi idealno pečeno meso, (medium rare) a da tijesto pri tome ne bude raskvašeno…itd.
ORIGINALNI RECEPT S MALOM PRIJEVAROM
Kao veliki ljubitelj mesa i dobroga odreska kada sam bila sigurna da bih mogla izvesti samo jelo, odlučila sam se napraviti klasični recept osim što sam za prvu probu odlučila koristiti “lažni beefsteak”, tj. svinjski file – lungić. Bilo bi mi žao skupocjeni goveđi beefsteak upropastiti pa sam igrala na nešto sigurniju i jeftiniju opciju, iako je i lungić iznimno fino i nemasno meso i smatrala sam da će biti ok zamjena.
Recept sam isprobala i oduševila se. Do tada ranije nisam jela beef wellington a ova opcija s lungićem bila je izvrsna.
Dakle, radi se o odresku (u pravilu, goveđi file) koji je potrebno marinirati, zapeći na naglo na tavi te ga rolati u pršut, smjesu od gljiva, i na koncu u lisnato tijesto. Sve se premazuje jajetom, posipa krupnom soli te dovršava u pećnici.
Reže se na rolice i služi toplo, no prije toga potrebno je da odstoji 10ak minuta minimum.
Pišem vam recept kako sam ga ja radila a za idući puta okušat ću se i s pravom verzijom s govedinom.
SASTOJCI:
1 svinjski file – cca 500-600g, 300g gljiva – šampinjoni (možete namočiti i suhe vrganje za dodatni okus i intenzitet gljiva), 10ak feta tanko rezanog pršuta, 2 češnja češnjaka, ružmarin, krupna morska sol, krupno svježe mljeveni šareni papar, senf, kim (kumin), malo svježe kobasice ili pileća jetra, malo maslaca, malo maslinovog ulja, par kapara, 1 pakiranje lisnatoga tijesta (500g)
POSTUPAK:
MESO:
Svinjski file očistite od žilica. Na dasku stavite dosta soli, papra, kima (krupno sjeckani, ok je i mljeveni), prstohvat ružmarina. Lungić premažite s malo senfa, malo maslinovog ulja i rolajte preko začina posutih po dasci. Možete začiniti i tako da samo posipate začinima, no obzirom na oblik filea ovako je jednostavnije i začini se fino prime za meso. Ostavite meso na sobnoj temperaturi.
GLJIVE:
Šampinjone izrežite ugrubo pa ubacite u blender. Dodajte češnjak, ružmarina, meso kobasice (izvadite iz crijeva), malo maslinovog ulja, sol, papar. Blendajte dok nije sitno. Ovu smjesu dodajte na zagrijanu tavu, obavezno suhu bez ulja i pirjajte sve dok tekućina ne ispari i dobijete smjesu nalik pašteti. Ostavite smjesu da se hladi. (napomena: u sastojcima stoje kapari koje sam ja dodala u smjesu, svega kojih 7 komada, to je opcionalno i meni po guštu dodano za notu kiseline)
Jako dobro zagrijte tavu i zapecite meso sa svih strana par minuta. Meso treba samo zapeći kako bi mu se zatvorile pore i kako bi se sokovi sačuvali iznutra. Izvadite meso sa strane i ostavite da malo odmori. Po izboru možete ga i nakon pečenja premazati s malo senfa. Ja nisam iako je običaj jer sam ga namazala senfom prije pečenja ali vrlo malo. Na radnu površinu stavite prozirnu foliju pa na nju poslažite pršut, na pršut namažite smjesu od gljiva i na kraju na to položite zapečeno meso pa sve pomoću folije polako zarolajte.
Tako u foliji ostavite roladu u hladnjaku i pripremite lisnato tijesto. Neki će raditi domaće, ja sam imala zamrznuto. Dok se rolada hladi razvaljajte lisnato tijesto na pobrašnjenoj podlozi pa ga prebacite opet na prozirnu foliju. Pažljivo odmotajte roladu i stavite ju na početak tijesta pa ju umotajte u njega opet si pomažući folijom. (p.s. Da, ja sam zaboravila staviti foliju ispod lisnatoga, kao što se vidi na fotki pa sam naknadno omotala sve folijom.) 🙂
Kada je meso omotano i tijestom ostavite sve skupa pola sata da se stisne tijesto oko rolade. Zato nam je bila potrebna folija.
Upalite pećnicu da se zagrije, izvadite Wellington iz folije i premažite cijelu površinu jednim razmućenim žumanjkom i bogato pospite krupnom morskom soli.
Pecite 20 – 25 minuta, zapravo onako kako biste i inače pekli lisnato, između 180 i 200 stupnjeva.
Gotovo je kada je lisnato hrskavo i lijepo zlatno žuto izvana.
Ostavite da se odmara barem 10 minuta, ja sam jedva toliko izdržala jer me jakooo zanimalo što me čeka unutra. Nisam znala kako je pečeno meso (željeli smo medium rare), je li se nadjev previše razvlažio … zaista kao da otvarate poklon sakriven u više kutija ili u više slojeva ukrasnoga papira.
I mogu vam reći kada sam razrezala hrskavo tijesto, miris me oduševio a meso je ispalo savršeno pečeno baš kako sam željela. Kombinacija mesa, začina, nadjeva i tijesta je savršena.
Jelo je fantastično, jako, sa puno karaktera i arome, baš kao što kažu i za vojvodu Wellingtona da je bio veliki gurman, zavodnik, snažan i veliki hedonist i trendseter.
Jelo s karakterom za čovjeka s karakterom. Beef Wellington nije jelo koje pripremate svaki dan, pripremate ga u svečanim prilikama, za blagdane ili za važne goste. Baš kao što ga je ovaj veliki vojni heroj konzumirao nakon velike pobjede u Waterloo bitci gdje je pobijedio Napoleona.
p.s. Napomene i savjeti iz moga iskustva:
1. U smjesu od gljiva inače ide i pileća jetrica koja se isto pirja, opcionalno je ova svježa kobasica koju sam ja ubacila jer sam tako vidjela na nekim receptima a nisam imala jetrice. S druge strane neki recepti predlažu da se ubaci gotova pašteta i to ona pačja. Što se tiče izbora gljiva, funkcionirali bi i vrganji, mix gljiva ili malo namočenih suhih gljiva, ovisno koliko volite aromu da se osjeti. Ponekada se dodaje pasta od tartufa, no dobro, pačja pašteta, tartufi… ne treba pretjerivati. 🙂
2. Ukoliko kupite lisnato od 2 komada predlažem da onda ne rolate meso u tijesto nego na 1 komad razvaljanog tijesta položite roladu a s drugim prekrijete odozgor, tako sam ja napravila jer sam skužila da mi 1 komad tijesta neće biti dovoljan. Od ostataka tijesta sam napravila ukrase.