U ovo pred Božićno vrijeme nekako smo svi emotivniji i barem u ove dane sjetimo se češće nego inače svojih bližnjih i razmislimo koliko smo sretni što su, najbliže nam osobe zdrave i tu uz nas.

Ipak, neki se nikada ne zapitaju koliko nam je bitan taj život, vatra koja tinja kraj nas i često nam je jedino svjetlo, ta osoba s kojom dijelimo trenutke, bili oni sretni ili tužni.
Tek kada se krenemo prisjećati svega što smo prošli zajedno navru nam na oči i suze i smijeh.
Dok šetam s Matejem polupraznim hladnim Osječkim ulicama u predvečerje, prepričavamo događaje kao kada nam je njegov djed za Božić prije par godina dovezao bor jer nismo imali svoj auto ili se prisjećamo “ono kad smo se porječkali u starom stanu” ili kako smo znali u studenome kupovati kestenje pa ga onako vrelo jesti na klupici u našem parku…

Pred nama je lijepo razdoblje, advent i iščekivanje Božića pa ne bih htjela pisati negativne tekstove, no moram se osvrnuti na tužne događaje koji su nas nedavno zadesili.

Možda će ovaj članak završiti samo kao hrpa emotivnih rečenica jedne razočarane i tužne djevojke u čijoj je obitelji odnedavno prisutna bolest. Bolest dobre osobe. Ne dobre osobe, predivne osobe, čovjeka stijene koji nam je svima bio uzor i snaga. Ne vjerujem da će ovaj članak promijeniti opću situaciju u našem zdravstvu niti da će pojedinci koji se bave tim odgovornim doktorskim poslom razmisliti o važnosti posla koji obavljaju ali možda će meni biti malo lakše nakon što nekoliko vas pročita ovaj članak. Možda. A možda ga pročita i neki liječnik pa se zapita. Možda.

O našem dedi mogla bih puno toga napisati. Dobila sam dojam da je imao osebujan i zanimljiv život čak samo iz priča koje smo slušali kod njih u stanu, navečer u toplini dnevne sobe dok nam je baka upadala u priču nudeći nam najrazličitije delicije iz njezine kuhinje. Rekli bismo: “Da, da bako ostavi hranu na stolu.” Zureći u djeda i slušajući sve te pojedinosti i vizualizirajući scene kroz koje je naš junak prolazio. Ja sam ga poznavala 4 godine prije nego se nedavno razbolio. Kao djevojčica nikada nažalost nisam imala preveliku povezanost sa svojim “rođenim bapcima” kako u šali znam reći. Nikada nisam osjetila tu toplinu kao kod Matejevih bake i djeda. Od prvoga dana pogled u tim plavim očima me smirivao i osjećala sam se, zavaljena u njihovom kauču, i više nego domaće. Prihvatili su me, cjenili. Cjenila sam i ja njih i oni su to osjetili.

Deda je neki dan operiran. Debelo crijevo. Rak. Deda je bio “mrga” do prije mjesec dana. Nitko nije ni sumnjao. Sada je jako smršavio, nema više snage. Svima nam je neobično. Kao da vam netko izmakne rame dok ste vi opušteno i smireno oslonjeni na njega. Tako je svima nama otkad je naša stijena bolesna.

Ne bi ovo bilo ništa čudno jer star je čovjek a karcinom debelog crijeva je jedan od najčešćih. Ipak moram vam ispričati kako je naš djed pola godine išao od liječnika do liječnika. Pravili su mu razne pretrage, radili nalaze. Slali su ga u pravilu svugdje, samo prebacujući zagonetne simptome na drugog “stručnjaka”. Jedne večeri jako mu je pozlilo. Već je danima imao mučnine, loše se osjećao ali taj dan više nije mogao. Odvezli smo ga u bolnicu, na Osječki KBC.

Bila sam uvjerena da će ga ostaviti da leži u bolnici i da će mu napokon napraviti poštene pretrage i da ćemo znati o čemu se radi. Ostala sam šokirana kada su ga oko 23h vratili nazad. Otpustiti čovjeka koji umire od raka kući? Raka koji se već tada (što smo kasnije saznali) raširio i na jetru i na pluća?!! Mi smo kasnije saznali ali tada su nalazi ultrazvuka već pokazivali oštećenje jetre a liječnici nisu reagirali. Ljuta sam dok ovo pišem. Mješavina tuge i ljutnje me prožima.
Gospodo doktori? Prodajete li vi svinjske polovice u Konzumu ili brinete o ljudskim životima? 
Mi smo tih dana bili optimistični i nadali se da će mu biti bolje. Posjećivali smo ga i družili se s njim.

Moram napomenuti da je čovjek već tada imao nalaz tumorskih markera koji su bili jako iznad granice. I naravno da nitko nije reagirao. Moram napomenuti da je taj nalaz trebala i morala vidjeti njegova liječnica obiteljske medicine i reagirati. Nalaz je tada bio star već mjesec dana.

U članku neću iznositi detaljnu kliničku sliku i povijest bolesti kao što neću ni imenovati liječnike jer nema ni potrebe. Poanta ja ta da liječnici ne rade svoj posao. Mi smo svjesni da nitko ne živi vječno. Ako mene pitate to je besmislica i ne shvaćam one koji bi to željeli. Živiš život, trudiš se da bude ispunjen, kvalitetan a onda prihvati tijek stvari. No kada ti dolazi kraj ovako naglo i neopravdano zapitaš se tko je tu kriv.
Niti jedan liječnik u Osijeku nije reagirao. Da se ranije reagiralo stvari su mogle biti puno bolje a ovako je pitanje. Igrom slučaja smo odnijeli njegove nalaze u Zagreb i pokazali našoj liječnici koja je rekla: “Što oni u Osijeku rade?”. Odmah je sve pripremila da se djeda primi u bolnicu u Zagreb. Treći dan je operiran.

Corpus Hipocraticum – ili svima poznata Hipokratova zakletva.

Ne bih znala točno što liječnici misle dok ju izgovaraju i znače li im išta te riječi. Samo znam da ne podcjenjujem čovjeka koji prodaje svinjske polovice u Konzumu, ali liječnici rade puno odgovorniji posao a nekada se tako ne ponašaju. Kada vide nekoga starog ni ne trude se posvetiti mu pažnju. Ipak, svi oni imaju kući obitelj i bližnje i trebali bi znati da iako je neki život star i trajao je dugo nekim ljudima je jako bitan.

Oni koji nisu sami doživjeli tešku bolest ili barem u obitelji možda neće shvaćati moj tekst i tugu oko situacije u hrvatskom zdravstvu. Osobno sam ležala na odjelima kakvi nisu dostojni životinje a ne bolesnoga čovjeka. U nekim zemljama Europe javni wc-i su uredniji i pristojniji nego neki odjeli u našim bolnicama. Kupaone redovno izgledaju kao scene iz horor filmova pa se takvi bolesni osjećate još lošije. Lakše ćete dobiti neku zaraznu bolest u našim bolničkim kupaonama nego u onima na kolodvoru. Osobno sam doživjela da medicinske sestre puše u bolničkim wc-ima. Eto toliko o brizi za čovjeka i za ljudski život u lijepoj našoj.

Na kraju mogu reći da je zdravlje sve kao što svi i znamo, no sjetimo se toga tek u teškoj bolesti kao što se sjetimo i naših bližnjih tek kada mislimo da ćemo ih uskoro izgubiti. Upravo kao što je sin našega djeda tek sada kada je došlo do bolesti odlučio popraviti odnose sa svojim ocem i majkom te nakon godina šutnje počeo razgovarati sa sestrom.

Ubaciti ću i video koji je ovih dana prošao svim društvenim mrežama ali za one koji nisu vidjeli a i za vas koji jeste da pogledate još jednom:

Advent je i ide vrijeme u kojem bismo svi mogli i trebali malo razmisliti. Koliko odgovorno obavljate posao vi koji radite s ljudima? Svi smo mi ljudi i griješimo, ali kada odjenete ujutro tu doktorsku kutu, znajte da ste vi superheroji svih onih koji su bolesni. Ponašajte se tako.
Što (tko) nam je u životu bitno i koja je cijena jednog života?