Pisati o zenu. Čini mi se možda pomalo prehrabro, možda malo bahato i preambiciozno. Dvoumila sam se dugo oko ove kategorije ali odlučila sam ipak reći ponešto o zenu, onako kako ga ja doživljavam, tumačim i živim. Pisati o zenu pomalo me strah jer kako pisati o nečemu što ne možeš objasniti, opisati. Nekako se oduvijek uzdam u svoje riječi i vjerujem u njihovu snagu ali ovdje nisam sigurna koliko ću se dobro moći izraziti.

Možda najbolje ovu situaciju opisuje citat iz jedne knjige o zenu:
” Zen ima bezbroj značenja; nijedno od njih ni na koji način nije moguće definirati. Ako su definirana, onda nisu zen.”

Ipak, pokušajmo.

Zen nije religija, nije filozofija ili znanstvena disciplina. Zen ne možemo opisati pomoću pojmova koji za svoje razumijevanje zahtijevaju upotrebu uma. Zen nije sljedba, već iskustvo. Ipak, usko je povezan i proizlazi iz religiozne tradicije te filozofskih učenja, književnosti i umjetnosti Dalekog istoka. Zato je gotovo neophodno shvatiti tu kulturu, toliko različitu od ove zapadnjačke kako bismo mogli shvatiti koncept zena.

Više se ni ne sjećam kada sam prvi puta čula za pojam zena ali znam da me prvo privuklo to što ga gotovo nije moguće definirati riječima. Nešto komplicirano? – pitao se moj um. Može, daj!

Nije ga moguće objasniti. Potrebno je doživjeti. Zaintrigiralo me i počelo zanimati o čemu se tu radi. Posebno kada sam na koncu uvidjela jednostavnost kao temelj i korijen toga “kompliciranog” zena, znala sam da moram shvatiti tu kontradiktornost koja je na kraju naravno ispala savršeno smislena.

Vjerujem da svatko od nas često traži unutarnji mir i spokoj. Okruženi svakodnevicom koja je ponekad toliko teška i sumorna a društvo puno težnji, ciljeva i očekivanja. Često se umorimo od svega. Stalno negdje idemo, a znamo li gdje i zašto? Um vječito postavlja ta pitanja i naše se biće trudi dati prave odgovore, učiniti da sve ima smisla a ponekad se čini da je sve začarani krug.

Običaj zena da pozornost usmjeruje na potragu za samim sobom putem meditacije kako bi se ostvarila vlastita istinska priroda i inzistiranje na jednostavnosti života ono je što me privuklo i u čemu sam polako počela pronalaziti smisao.

Vjerujemo da je život nešto što moramo pobijediti ili nešto iz čega se moramo izvući. U oba slučaja osjećamo se odvojenim od života i sebe ne smatramo dijelom prirodnog materijalnog svijeta nego smo odvojeni od njega. Pokušavamo ga pokoriti i dominirati njime.

Zen materijalni svijet percipira kao dio čovjeka a čovjeka kao dio toga svijeta te su duhovno i materijalno usko povezani jer duhovni – religiozni svijet nije “negdje tamo”, duhovno je ovdje i sada.

Osobno, moj problem su uvijek bile težnje ka više, bolje, snažnije. Na prvu se to čini kao nešto pozitivno ali ipak…Nikada zadovoljna, uvijek puna očekivanja od drugih a ponajviše od sebe. Podrediti se očekivanjima, normama i pratiti trendove postalo je normalno. U cijeloj toj priči čovjek izgubi onoga najbitnijeg, sebe.

Kažu da je proučavati zen najbolje čitajući zen-priče i razmišljajući o njima. Ponekada su toliko zbunjujuće. Pročitam priču par puta pa buljim u prazno i osjećam se budalasto. Nakon par dana, šetam promenadom i najednom mi se upali lampica i skontam poantu. Neke priče još nisam shvatila, ali u tome i jest ljepota, nigdje mi se ne žuri.
Ponekad Matej i ja pročitamo oboje istu priču a imamo drugačiji doživljaj. Mislim da prvenstveno te priče ne shvaćamo mi na zapadu zbog kulturološke razlike. Potrebno je vrijeme da shvatimo malo po malo njihov način razmišljanja koji je sasvim drugačija dimenzija od onoga kako mi percipiramo stvari.

Mogla bih u ovome postu pisati beskonačne redove o tome što je zen i kako ga ja živim ali za uvod neću pretjerivati. U ovoj bih kategoriji voljela uvijek započinjati s nekom zen pričom. Nakon toga pisat ću o onome što me dotaklo i kako to povezujem sa životom. Zaista su zabavne ukoliko se udubite.

Slijedi jedna od najpoznatijih priča:

Šalica čaja
Nan-ina, japanskog učitelja zena iz razdoblja Meiji (1868-1912), posjeti jednoga dana neki sveučilišni profesor s namjerom da se kod njega raspita o zen-učenju.
Nan-in posluži čaj. Vrhom napuni šalicu svojega gosta, no nastavi dalje natakati.
Profesor je gledao kako se čaj izlijeva, potom se više ne uzmogne suzdržati.
“Prepuna je! Više ne stane!”
“Baš kao i ova šalica”, reče Nan-in, “i ti si dupkom pun svojih uvjerenja i pretpostavki. Kako ti mogu protumačiti zen ako prije nisi ispraznio svoju šalicu?”

Nadam se da shvaćate.
Voljela bih da vas je tekst zainteresirao za tematiku zena. Voljela bih da čitate moje tekstove i razmišljanja o zenu, ali samo pod uvjetom da ste postali “prazna šalica”, bez predrasuda i prethodno stečenih stavova. Meni ovdje nije cilj mijenjati nečije stavove, ali se osjećam slobodnom podijeliti svoje, možda se netko pronađe.

Kada bih morala dati odgovor na pitanje: “Zašto zen?” ne bih ga mogla skratiti koliko god se trudila.
Kao osoba odrasla u tradicionalnom slavonskom gradiću, odgojena u kršćanskim uvjerenjima izrasla sam u čovjeka kojem je bitan jedino i samo čovjek.

Smatram da nas svaka definicija ograničava i da je jedno ljudsko biće toliko složeno u svakom pogledu da je klasificiranje i “sortiranje” budalasto kao i hodati s UV lampom po plaži usred sunčanoga dana.

Zato zen. Zen kaže ovdje i sada; istinski, sljubljeno s prirodom iz koje smo potekli. Sada živjeti ono što se zove trenutak i što je jedino realno, vratiti se sebi jer ako u nama ne postoji svjetlo tada sve oko nas postaje tama.
Budite svjetlo u samima sebi.

Ipak, prije nego bi sve ovo mogli moramo se isprazniti od starih predrasuda, strahova i pronaći sebe. Ja sam krenula na to putovanje, a vi ako ste dovoljno hrabri: “Upadajte, krećemo”.

Završila bih s mišlju:
“Zen je metoda ponovnog otkrivanja iskustva života. U potpunosti se temelji na vrsti osobnog iskustva i nikakva potpuna ideja njegove istine ne može se iskazati riječima.”

Zato naglašavam da tekstove pišem kao svoja razmišljanja i ono što sam ja doživjela. Za svakoga je individualno.